The Chronicles of…

I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA
Ustavna osnova za donošenje Zakona o elektroničkim komunikacijama sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 41/01. – pročišćeni tekst i 55/01. – ispravak).

II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI
ZAKONOM, TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA
Važećim Zakonom o telekomunikacijama, koji je donesen 30. srpnja 2003. godine ("Narodne novine", broj 122/03., 158/03. – ispravak Zakona), a stupio je na snagu i počeo se primjenjivati 7. kolovoza 2003. godine, uređeno je područje telekomunikacija i radijskih komunikacija, način i uvjeti obavljanja telekomunikacijskih usluga i djelatnosti, prava i obveze davatelja i korisnika telekomunikacijskih usluga, izgradnja, održavanje i uporaba telekomunikacijske infrastrukture i opreme, radijske opreme i telekomunikacijske terminalne opreme, upravljanje radiofrekvencijskim spektrom, adresnim i brojevnim prostorom u Republici Hrvatskoj, elektromagnetska kompatibilnost, zaštita podataka u telekomunikacijama te obavljanje nadzora i kontrole u telekomunikacijama.

Zakon o telekomunikacijama do sada je mijenjan i dopunjavan tri puta, i to Uredbom o dopuni Zakona o telekomunikacijama ("Narodne novine", broj 177/03.), koju je Vlada Republike Hrvatske donijela 6. studenoga 2003. godine, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama ("Narodne novine", broj 60/04.), koji je stupio je na snagu 12. svibnja 2004. godine, te Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama ("Narodne novine", broj 70/05.), koji je stupio na snagu 16. lipnja 2005. godine.

Zakon o telekomunikacijama ("Narodne novine", broj 122/03., 158/03., 60/04. i 70/05.) u najvećem je dijelu svojih odredaba bio usklađen sa starim regulatornim okvirom Europske unije u telekomunikacijama iz 1998. godine, a gore navedenim izmjenama i dopunama u proteklom razdoblju u Zakon je postupno ugrađen veći dio odredaba novoga regulatornog okvira Europske unije iz 2002. godine (New Regulatory Framework), koji je u zemljama članicama EU-a u obveznoj primjeni od sredine 2003. godine.

Hrvatski sabor imenovao je 17. rujna 2004. godine, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, predsjednika, zamjenika predsjednika i članove Vijeća Hrvatske agencije za telekomunikacije – nacionalne regulatorne agencije za obavljanje regulatornih i drugih poslova u telekomunikacijama, čime su stvoreni uvjeti za početak njezina rada, uz istodobni prestanak rada dvaju dotadašnjih regulatornih tijela (Vijeća za telekomunikacije i Hrvatskog zavoda za telekomunikacije). Hrvatska agencija za telekomunikacije u međuvremenu je preuzela sve radnike, imovinu, opremu i druga sredstva, te prava i obveze tih dvaju tijela, donijela Statut Agencije i druge potrebne opće akte te započela s radom. U obavljanju regulatornih i drugih poslova u području telekomunikacija Hrvatska agencija za telekomunikacije je u razdoblju od 2004. do 2008. godine kontinuirano provodila aktivnosti i mjere regulacije tržišta telekomunikacijskih usluga, i to poglavito kroz donošenje niza odluka i rješenja koja su omogućila potpunu demonopolizaciju i daljnju liberalizaciju hrvatskoga telekomunikacijskog tržišta.

U procesu ispunjavanja uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji i u svrhu zatvaranja pregovora u poglavlju 10. Informacijsko društvo i mediji, koje obuhvaća i područje elektroničkih 1
komunikacija, Republika Hrvatska je preuzela obvezu potpunog usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s mjerodavnom pravnom stečevinom EU-a u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga. Ova obveza ponajprije uključuje donošenje novoga Zakona o elektroničkim komunikacijama, kojim će se, osim usklađivanja samog naziva Zakona te svih zakonskih pojmova i definicija s pojmovljem i definicijama iz važećeg regulatornog okvira EU-a iz 2002. godine, osigurati i ostvarivanje sljedećih načela i ciljeva:

* konsolidiranje i pojednostavljenje postojećeg zakonodavnog okvira u elektroničkim komunikacijama (telekomunikacijama i radijskim komunikacijama), koji osim temeljnog zakonskog propisa obuhvaća i razmjerno velik broj provedbenih propisa, od kojih su pojedini propisi doneseni još na temelju ranije važećih zakonskih propisa u telekomunikacijama,
* daljnje institucionalno jačanje, osiguravanje neovisnosti i djelotvornije ostvarivanje regulatornih zadaća nacionalnog regulatornog tijela u elektroničkim komunikacijama, koje postaje Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije, čime se objedinjuju regulatorni poslovi u elektroničkim komunikacijama i poštanskim uslugama, po uzoru na većinu zemalja članica EU-a, kako bi se postigli dodatni sinergijski učinci, ojačali administrativni i financijski kapaciteti zajedničkog regulatornog tijela te znatno brže i kvalitetnije izgradio sustav potrebnih znanja, vještina i kompetencija za obavljanje regulatornih poslova na tržištima elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, kao i na tržištu poštanskih usluga,
* osiguravanje dosljedne primjene načela tehnološke neutralnosti u regulaciji tržišta elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga te provedbi regulatornih zadaća,
* poboljšanje djelotvornosti mehanizama sudske kontrole konačnih odluka regulatornog tijela,
* izgradnja djelotvornijih mehanizama zaštite potrošača – krajnjih korisnika usluga,
* osiguravanje kvalitetnijeg, transparentnijeg i nediskriminirajućeg mehanizma upravljanja elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom, a poglavito kabelskom kanalizacijom,
* omogućivanje kvalitetnijih i transparentnijih postupaka upravljanja cjelovitim radiofrekvencijskim spektrom, koji je prirodno ograničeno opće dobro od posebnog interesa,
* izdvajanje odredaba o radijskoj opremi i telekomunikacijskoj terminalnoj opremi (RiTT oprema) te odredaba o elektromagnetskoj kompatibilnosti (EMC), i to u smislu proizvodnje, ocjenjivanja sukladnosti, izdavanja potvrde o sukladnosti, označivanja, ovlašćivanja tijela za ocjenjivanje sukladnosti i stavljanja proizvoda na tržište, iz područja primjene ovoga Zakona i stavljanje u djelokrug propisa o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti,
* primjena drugih primjerenih rješenja u skladu s najboljom praksom zemalja članica EU-a,
* druga poboljšanja i prilagodbe koje proizlaze iz iskustava stečenih u dosadašnjoj primjeni važećeg Zakona o telekomunikacijama.
Gore navedena načela i ciljevi utvrđeni su u Smjernicama za izradu novoga Zakona o elektroničkim komunikacijama, koje je Vlada Republike Hrvatske donijela 9. svibnja 2007. godine, na prijedlog ministarstva nadležnog za elektroničke komunikacije (telekomunikacije), u suradnji sa stručnjacima europske konzultantske tvrtke Cullen International iz Belgije, a nakon provedene opsežne javne rasprave sa svim sudionicima na hrvatskom tržištu elektroničkih komunikacija
Na temelju tako utvrđenih polazišta, načela i ciljeva novoga zakonodavnog okvira u elektroničkim komunikacijama, u suradnji sa stručnim konzultantima u okviru projekta CARDS 2004 "Jačanje kapaciteta Hrvatske agencije za telekomunikacije" (dio kojeg je bio namijenjen i potpori nadležnom Ministarstvu za izradu nacrta prijedloga novoga zakonskog okvira), kao i već spomenutim stručnjacima iz konzultantske tvrtke Cullen International, te na temelju mišljenja, primjedaba i prijedloga prikupljenih tijekom provedene javne rasprave, izrađen je Nacrt prijedloga Zakona o elektroničkim komunikacijama, koji je u potpunosti usklađen sa svim temeljnim propisima Europske unije koji čine važeći regulatorni okvir u elektroničkim komunikacijama iz 2002. godine, kao i s naknadno donesenom direktivom iz 2006. godine, i to kako slijedi: 2
* Direktiva 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva),
* Direktiva 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međupovezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu),
* Direktiva 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenjima na području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenjima),
* Direktiva 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnim uslugama i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnim uslugama),
* Direktiva 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u sektoru elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama),
* Direktiva Komisije 2002/77/EZ od 16. rujna 2002. o natjecanju na tržištima elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga,
* Direktiva 2006/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o zadržavanju podataka proizvedenih ili obrađenih u vezi s pružanjem javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga ili javnih komunikacijskih mreža te o dopuni Direktive 2002/58/EZ,
* Odluka br. 676/2002/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o regulatornom okviru politike radiofrekvencijskog spektra u Europskoj zajednici (Odluka o radiofrekvencijskom spektru),
* Uredba (EZ) br. 2887/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o izdvojenom pristupu lokalnoj petlji.

U predloženom Nacrtu prijedloga Zakona o elektroničkim komunikacijama, s Konačnim prijedlogom Zakona, koji je usklađen i s neformalnim mišljenjem Europske komisije, posebna je pozornost posvećena daljnjem jačanju neovisnosti i izgradnji potrebnih kapaciteta nacionalnog regulatornog tijela u području elektroničkih komunikacija i poštanskih usluga, daljnjem poboljšanju djelotvornosti njegova rada i ustrojstva te nadzornih ovlasti, bržem, djelotvornijem i kvalitetnijem mehanizmu zaštite prava krajnjih korisnika elektroničkih komunikacijskih usluga, pitanjima tržišnog natjecanja i regulacije značajne tržišne snage operatora elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, postupku ovlašćivanja operatora elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (što podrazumijeva i zamjenu svih postojećih ugovora o koncesiji, dozvola za obavljanje telekomunikacijskih usluga, prijava i drugih odobrenja novim sustavom općeg ovlaštenja), potrebnim uvjetima za potpuno uvođenje i razvoj digitalne televizije i radija te pripadajućih naprednih, interaktivnih usluga u Republici Hrvatskoj, kao i daljnjem razvoju, gradnji i korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, i to osiguravanjem ravnopravnog i nediskriminirajućeg pristupa infrastrukturi za sve operatore na tržištu, uvođenjem i primjenom instituta prava puta (eng. rights of way), te osiguravanjem transparentnih uvjeta za pristup i zajedničko korištenje izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme.

Nacrtom prijedloga Zakona o elektroničkim komunikacijama uređuju se sljedeća temeljna pitanja:
* opće odredbe, kojima je utvrđeno područje primjene Zakona, značenje pojmova usklađenih s gore navedenim propisima EU-a, javni interes Republike Hrvatske, zadaće nadležnih državnih tijela u elektroničkim komunikacijama, regulatorna načela i ciljevi u elektroničkim komunikacijama te odnos prema drugim srodnim zakonima,
* osnivanje, položaj, tijela, nadležnost i ovlasti te financiranje Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije – nacionalnog regulatornog tijela u području elektroničkih komunikacija i poštanskih usluga,
* postupak donošenja odluka i drugih akata nadležnog regulatornog tijela,
* elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema,
* elektroničke komunikacijske mreže i usluge,
* univerzalne usluge,
* prava korisnika usluga i zaštita potrošača na tržištu elektroničkih komunikacija,
* tržišno natjecanje u elektroničkim komunikacijama,
* adresiranje i numeriranje,
* upravljanje radiofrekvencijskim spektrom,
* digitalni radio i televizija,
* zaštita podataka i sigurnost elektroničkih komunikacija,
* inspekcijski i stručni nadzor u elektroničkim komunikacijama,
* kaznene odredbe,
* prijelazne i završne odredbe.

Donošenjem Zakona o elektroničkim komunikacijama uspostavit će se suvremen, kvalitetan i učinkovit regulatorni okvir koji je od ključne važnosti za daljnji razvoj djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga i potpunu integraciju ovoga sektora u jedinstveno europsko tržište. Time se izravno doprinosi povećanju konkurentnosti drugih gospodarskih grana i djelatnosti te hrvatskoga gospodarstva

III. OCJENA I IZVORI POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE ZAKONA
Za provedbu ovoga Zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske, niti u proračunima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

IV. RAZLOZI ZA DONOŠENJE ZAKONA PO HITNOM POSTUPKU
Budući da Zakon o elektroničkim komunikacijama predstavlja zakonodavnu mjeru iz Nacionalnog programa Republike Hrvatske za pristupanje Europskoj uniji za 2008. godinu, kojom se hrvatsko zakonodavstvo usklađuje s mjerodavnom pravnom stečevinom Europske unije u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, na temelju članka 161. stavka 1. Poslovnika Hrvatskoga sabora ("Narodne novine", broj 6/02. – pročišćeni tekst, 41/02., 91/03., 58/04. i 39/08.) predlaže se donošenje ovoga Zakona po hitnom postupku, objedinjujući prvo i drugo čitanje.

(1) Operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.
(2) Infrastrukturni operator može steći pravo korištenja općeg dobra i nekretnina iz stavka 1. ovoga članka te pravo puta na općem dobru i na tim nekretninama u skladu s ovim Zakonom i drugim propisima.
(3) Upravitelji općeg dobra, Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave moraju poštivati načelo nediskriminacije prigodom odobravanja prava korištenja nekretnina u svrhu gradnje elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, te prigodom odobravanja pristupa elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi i povezanoj opremi kojom upravljaju.
(4) Ako je za gradnju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na općem dobru ili na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, u postupku izdavanja dozvola za građenje ili drugih odobrenja u skladu s posebnim zakonom kojim je uređeno prostorno uređenje i gradnja, potrebno pribaviti suglasnost upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine, nadležno tijelo upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine izdat će suglasnost u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje te suglasnosti.
(5) Nadležno tijelo upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine može odbiti zahtjev za izdavanje suglasnosti iz stavka 4. ovoga članka u sljedećim slučajevima:
– ako utvrdi da na općem dobru ili na nekretnini, koja je predmet zahtjeva za izdavanje suglasnosti, nema tehničkih mogućnosti za gradnju,
– ako bi gradnja narušavala zahtjeve zaštite ljudskog zdravlja, očuvanja okoliša ili zaštite prostora, u skladu s posebnim propisima.
(6) Ako suglasnost iz stavka 4. ovoga članka nije prikladna za zasnivanje stvarnog prava na nekretnini, ili drugog pravnog odnosa između infrastrukturnog operatora i upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine, danom izdavanja te suglasnosti smatra se zasnovanim pravo puta na toj nekretnini ili općem dobru.
(7) Pravo puta smatra se zasnovanim u skladu sa stavkom 6. ovoga članka i u slučaju izdavanja suglasnosti infrastrukturnom operatoru za korištenje nekretnine u vlasništvu druge pravne ili fizičke osobe iz stavka 1. ovoga članka, ako infrastrukturni operator i vlasnik te nekretnine ne ugovore koji drugi pravni odnos u skladu s posebnim propisima.
(8) U slučajevima iz stavka 6. i 7. ovoga članka Agencija izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru, u skladu s pravilnikom iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona.

(1) Smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta:
– da posjeduje građevinsku dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika,
– da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka Agencija izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru, u skladu s pravilnikom iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona.
(3) Upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je trpjeti pravo puta i suzdržati se od bilo kakve radnje kojom bi se na bilo koji način ometalo ostvarivanje prava puta infrastrukturnog operatora.
(4) Infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama članka 29. ovoga Zakona, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.
(5) Upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine nema pravo zahtijevati naknadu od operatora korisnika koji se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom infrastrukturnog operatora na temelju sklopljenog ugovora iz članka 30. stavka 2. ovoga Zakona, i to na jednak način i uz jednake uvjete kao i infrastrukturni operator.